Utorak je bio.
Bila sam drugi razred osnovne škole i te nedelje sam bila prepodnevna smena. Došla
sam kući, završila domaći iz srpskog i matematike i trebala da uradim crtež iz
likovnog, jer smo sredom imali dvočas, pamtim dobro. Jeli smo beli pilav i
cveklu za ručak tog dana. Sećam se one stare šerpe sa crvenim cvetovima i braon
poklopcem na stolu. Telefon je zvonio često, vesti su išle non-stop. Od
telefonskih poziva jedino se sećam da je zvao moj brat Milan iz Amerike, ali ne
i detalja. Nisam znala o čemu se radi. Samo što sam izvadila iz kese za likovno
svoj blok br.2 i krenula da crtam, sišli smo u garažu. Bilo nas je dosta, jer
su rođaci i prijatelji dolazili, neki su se zadržali, neki su brzo otišli, a
mene je jedino brinulo što nisam završila svoj domaći iz likovnog i kako ću
sutra bez njega u školu. Još ni jednog trenutka nisam čula reč bombardovanje,
ali sam znala da se nešto dešava. Kad će svi kući, moram da crtam je i dalje
bila moja briga tog 24. marta. Zašto je fotelja na razvlačenje iz moje sobe
ovde? Zašto tata loži vatru, jeste hladno, ali ne razumem? Zašto nisam ovo
završila još u nedelju kao i sve do sada? Pao je mrak, ljudi su počeli da
odlaze, nestala je i struja, a ja sam sedela na toj razvučenoj fotelji umotana
u ćebe. Pored mene je u teget nosiljci spavao moj brat Aleksa koji je imao
nepunih devet meseci. Bojala sam se da ga ne probudim, pa se sećam da sam
pazila da dišem tiho. Počela sam da šapućem - ja moram da crtam, nisam
završila, da bi mama tiho rekla - pazi da ne probudiš Aleksu, slušaj vokmen
slobodno, nema škole sutra, probaj da spavaš, završićeš crtež drugi put. Nikad
ga nisam završila.
